O maltretiranju zeničkih aktivista za čist zrak u izvještaju o provođenju Arhuške konvencije u BiH

Published by Eko Forum on

Član 3 (8) Arhuske konvencije tvrdi da “svaka članica će osigurati da osobe koje provode svoja prava u skladu sa odredbama Konvencije, neće biti kažnjene, gonjene ili maltretirane na bilo koji način.” Iskustvo pokazuje da ova odredba uopšte nije suvišna. Sasvim suprotno, treba joj se posvetiti više pažnje.

U praksi, pojedinci i organizacije civilnog društva uključeni u zaštitu životne sredine – posebno kada su u sukobu sa interesima političara, lokalnih biznismena ili velikih kompanija – se često doživljavaju kao neželjeni faktor, čije aktivnosti potkopavaju težnju za “većim dobrom” (što je uglavnom nečiji profit). U najboljem slučaju, njihovi komentari se ignorišu i svi napori se ulažu da se sklone iz relevantnih procesa. U drugim slučajevima, oni se javno proglašavaju kao “neprijatelji države”, prijeti im se ili se čak kriminalizuju. Situacija u BiH po ovom pitanju nije optimistična. Postoje mnogi prijavljeni slučajevi da se aktivisti susreću sa prijetnjama i ucjenama. Međutim, većina ovih ljudi nerado javno govori o ovome, iz straha za ličnu sigurnost.
(Iz Poglavlja 6 Nezavisnog izvještaja o implementaciji Arhuške konvencije u BiH 2017).

Samir Lemeš, profesor na Univerzitetu u Zenici, je aktivista i bivši predsjednik Eko-foruma Zenica, lokalne ekološke NVO. Godine 2015, njegove kolege profesori su ga tužili za klevetu zbog intervjua koji je dao za državni list Oslobođenje. U intervjuu, naveo je kontroverznu odbranu master teze 2013. godine na Univerzitetu u Zenici, sa imenima ljudi umiješanih u prevaru i urotu, a u vezi sa ekološkim problemima u Zenici.

Pomenuta master teza je napisana od strane tadašnjeg zamjenika ministra okoliša i turizma Federacije BiH, a glavni cilj istraživanja je bio da se utvrdi koliko radovi sa čelikom u ArcelorMittalu u Zenici doprinose koncentraciji SO2 u vazduhu u Zenici, koristeći kompjutersku simulaciju. Tri profesora koja su ocjenjivala tezu su u isto vrijeme bili angažovani za izradu nacrta ekoloških dozvola za ArcelorMittal. Sve u svemu, 2009. godine je zamjenik ministra ocijenio njihov plan aktivnosti za ekološku dozvolu, a četiri godine kasnije profesori su ocjenjivali njegovu tezu.

Kada je teza konačno otkrivena javnosti (dvije sedmice prije javne odbrane), ispostavilo se da je rezultat dokazao da radovi sa čelikom ArcelorMittala su uzrok svega 10-15% ukupne koncentracije SO2 u vazduhu u Zenici. Poslije pažljivog čitanja, prof. Lemeš je shvatio da su pogrešni brojevi korišteni kao ulazni podaci za simulaciju; umjesto korištenja rezultata monitoringa emisije, vrijednosti navedene u ekološkoj dozvoli (plan aktivnosti) su korišteni. U tužbi, tužitelji su naveli da podaci emisije nisu bili dostupni, uprkos činjenici da su ovi podaci javni kroz federalni PRTR. Stvarne emisije su mnogo više od planiranih i dozvoljenih, i rezultati simulacije značajno podcjenjuju obim zagađenja vazduha koji je posljedica rada ArcelorMittala Zenica.

Kada je prof. Lemeš upozorio kolege na ove nedostatke, podvlačeći vjerovatnu zloupotrebu rezultata od strane ArcelorMittala kao “naučni dokaz” da ne zagađuju previše, bio je ignorisan. Poslije uspješne odbrane teze, prof. Lemeš je podnio žalbu etičkom komitetu Univerziteta u Zenici. U žalbi je tražio od komiteta da odredi da li su odredbe etičkog koda prekršene usljed konflikta interesa, krivotvorenja i izmišljanja rezultata. Komitet nikada nije odlučio o žalbi, i neki njegovi članovi su zbog toga dali ostavke. ArcelorMittal je zloupotrijebio rezultate teze; u TV reportaži o zagađenju vazduha (TV Hayat, “Vijesti u 7”, 20. decembar 2013), emitovanoj nekoliko mjeseci kasnije, čelnik odsjeka za životnu sredinu ArcelorMittala je tvrdio da “doprinose samo 10 do 15% zagađenju vazduha” u Zenici.

Novinar lista Oslobođenje je intervjuisao Samira Lemeša u novembru 2013. godine, tražeći više informacija o ovom slučaju. Po objavljivanju njegovih odgovora, kolege su tužile prof. Lemeša tražeći 20.000 KM kao kompenzaciju “zbog duševnog bola i lažnih optužbi za korupciju i poslovne veze sa ArcelorMittalom”.

Slučaj pred Opštinskim sudom u Zenici je trajao skoro dvije godine, i sud je odlučio u decembru 2016. godine da nije bilo klevetanja, te da prof. Lemešu ne samo da nije bilo dozvoljeno da izloži slučaj u javnosti, nego kao predsjedniku ekološke NVO i članu akademske zajednice, to mu je bila dužnost. Sud je naveo odredbe Arhuske konvencije (implementirane u FBiH Zakonu o zaštiti okoliša) u svojoj odluci.

Žalba je podnesena kantonalnom sudu, koji je u martu 2017. potvrdio presudu, ali u isto vrijeme naložio prof. Lemešu da plati sudske troškove. U maju 2017. godine, tužitelji su podnijeli žalbu na presudu pred Vrhovni sud FBiH, i slučaj još uvijek traje.

Slučaj Samira Lemeša je pokazao da svaki pokušaj da se javnosti otkriju prevare u vezi sa životnom sredinom i urotom u BiH mogu imati posljedice po osobu koja ih otkriva. U ovom slučaju, prof. Lemešu je naloženo da plati sudske troškove iako su njegove akcije proglašene legalnim i legitimnim.



0 Comments

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *